- Piše:Budo Simonović
Pošto sam završio četiri razreda osnovne škole, ovdje u Smrduši, nastavio sam još četiri razreda osmogodišnje u školi „Špiro Vidović” u Rudinama – sjeća se dalje Dragiša Mićunović.
– Putovao sam svaki dan sedam u jednom i sedam kilometara u drugom pravcu. Onda sam upisao zanat za automehaničara, koji sam završio 1975. godine i kao odličan učenik, jedan od šest najboljih, bio sam oslobođen nekih ispita na maturi. Moj razredni starješina Petar Nikolić, koji mi je predavao matematiku, predložio je da idem na Pedagošku akademiju i nastavim studije, a i on je baš te godine prešao tamo za profesora. Petorica mojih drugova su prihvatili njegov predlog, a ja nijesam jer sam želio da studiram mašinstvo u Titogradu, današnjoj Podgorici. Tamo sam, međutim, nekako zakasnio za upis, pa sam se vratio kući, a da ne bih uzalud izgubio godinu, javio sam se da idem u vojsku. Tako sam se u decembru 1975. našao u kasarni Jugoslovenske narodne armije u Tuzli, u školi rezervnih podoficira.
Po povratku iz armije, počela je da me progoni čežnja za obrazovanjem, želja da postignem sve ono što nijesam postigao u dotadašnjem životu i školovanju. Zato sam, nakon svega, odlučio da upišem studije istorije i geografije na Pedagoškoj akademiju u Nikšiću. Namjeravao sam da vanredno studiram sa sela, ali mi se uskoro ukazala prilika da se zaposlim u Građevinskom preduzeću „Crna Gora” u Nikšiću kao rukovalac na građevinskim mašina. U međuvremenu mi je, 1979. godine i otac umro, pa su mi ovdje na selu same ostale majka i sestra, tako da mi je i to bila velika obaveza – dotle da sam ubrzo shvatio da od studija neće biti ništa.
Potpuno sam se posvetio poslu i 26 godina krstario sa gradilišta na gradilište, a za sve vrijeme nijesam zapuštao ni selo i imanje. Svaki slobodan dan, svaki vikend ili praznik, koristio sam da dođem ovdje i održim domaćinstvo. Jedno vrijeme sam, kad se radilo na gradilištima u Nikšiću i oko Nikšića, čak i putovao svakodnevno odavde na posao i uveče se vraćao. Uz sve to, svojim radom i trudom, bez dinara kredita i bilo kakvih pozajmica, od svoje plate i onoga što se moglo zaraditi i unovčiti na selu, kupio sam mali plac u Kličevu na periferiji Nikšića i uspio da sagradim finu spratnu porodičnu kuću.
Nekoliko godina pošto sam se zaposlio, 1983. godine, oženio sam se sa Stanojkom, od Goranovića iz Golije – pripovijeda dalje Dragiša Mićunović.
– Dvije godine potom dobili smo prvo dijete, kćerku Darinku. Već iduće, 1986, rodio nam se sin Svetozar – Baća, onda 1988. kćerka Anka i konačno, 1990. godine, dobili smo i četvrto dijete, sina Dragovana.
Darinka je na putu da ostvari moju želju: završava studije geografije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. U međuvremenu se udala, rodila i dvoje djece i sad je krenula da završi prekinute studije. Anka, koja se takođe udala i ima dvoje djece, završila je. Stariji sin radi u kompaniji „Kostić” i još se nije oženio, a mlađi je takođe zaposlen i oženio se upravo ovih dana.
Kad sam prije 11 godina ostao bez posla i kao tehnološki višak upućen na biro rada, odlučio sam da se vratim u selo i skrasim ovdje gdje su moji preci propirili vatru prije više od vijeka i po. Sve to sam, naravno, mogao samo uz svesrdnu pomoć i podršku supruge, koja je pristala na to, uprkos velikom teretu i poteškoćama koje je ovdje izdržala dok je podizala i školovala djecu sve dok su krenula u srednje škole i na fakultete, pogotovu otkad mi je 1992. godine umrla i majka – nije imala punih sedamdeset godina.
Sjutra: JAČA OD GROMOVA
Mijenjam samo čarape i gaće
Mada u priči o holivudskoj legendi Robertu Mičamu i njegovom porijeklu ima dosta kontradiktornosti i nedoumica, sigurno je da je bio vrletan i svojeglav čovjek, da nije mnogo volio publicitet i popularnost, koja se stiče na stupcima štampe. U jednom od intervjua kojih u dugoj karijeri, po prilici, nije mnogo dao, kad je već zagazio u jesen života i zvijezda njegove slave već bila na zalasku, pored ostalog je rekao i ovo:
„Nikad ne mijenjam ništa, osim čarapa i gaća. I nikad nijesam učinio ništa da se proslavim ili popravim. Uzeo sam sve ono što sam dobio i iskoristio na najbolji način što sam umio...”
Dragiša Mićunović misli da i po takvom stavu i odnosu liči na čovjeka sa crnogorskog krša, onoga koji nije navikao da mu iko išta daje, prema kojemu je bila škrta i nedarežljiva priroda pa i ljudi, onoga kojem ništa u životu ne pada lako i vjeruje samo u ono što stekne sa svojih deset nokata.